Suprotno od solerice
utorak, 29.12.2009.
19. prosinac 2008.
Osam u jutro. Što se mene tiče; rano jutro. Isključila sam sve alarme, svaku potencijalnu mogućnost da me se probudi. Ali opet, evo me, budna. Budna! Od svih dana u tjednu, netko je odlučio da mi baš danas sjedne na zvono. Imam osjećaj da mi zvoni u glavi. U ušima. Ustajem se, gunđam. Hodnik je beskrajno dug. Otvaram vrata i onako bunovna pokušavam se sjetiti svih sočnih psovki koje znam.
A pred vratima, Zgodno muško. Okruženo paketima. Stajao je tamo otvorenih ustiju i kladila bih se da je htio nešto reći, al samo je tamo stajao i zurio u mene i moje polugolo pospano tijelo. Da, znam; i ja bih tako zurila da se pogledam u ogledalo. Rasčupane kose i lica napuhanijeg od krafne nisam baš bila primjer idealne ženske.
Toliko mi ga je došlo žao da sam preskočila sve spremne psovke.
''Dobro jutro,''- pozdravila sam. ''–a vi ste?'' Trebalo mu je par sekundi da se pribere. ''- Vi niste gospodin Mihael Schmidt.'' – izjavio je. Čim je složio rečenicu pocrvenio je do korjena kose.'' Pa, ne izgledam kao muško, zar ne?'' – upitala sam. Možda sam se trebala začuditi, ali čemu? Zgodan je, ne mogu očekivati da je i pametan?! Na moj upit pogled mu je naglo spuznuo na moja bosa stopala, prešao preko mene i nestao negdje u kutu vrata. Ako je i bio crven, sad je već bio užaren.
- ''Ispričavam se gospođo, ovo je express dostava i zadano mi je da na ovu adresu dostavim pakete. Možda je bila tiskarska pogreška. Smjesta ću ih odnijeti. Ispričavam se još jednom.''
Ustvari bila sam gospođica, još uvijek, ali nisam ga htjela zamarati. Ionako se osjećam udato. Vjerojatno se tako osjećaju sve cure koje iza sebe imaju šest godina ozbiljne veze.
''Nema problema,'' - rekla sam. ''Nije vaša greška''.
Mislim da je već bio na pola stepenica, kad nas je oboje nečiji glas zaledio na mjestu. ''Ustvari je njegova greška, pogriješio je ulaz.''
I eto, tu je bio, na dnu stepenica. Tih metar i osamdesetak centimetara uletjelo je u moj život kao uragan i zaokrenilo mi život za 360 stupnjeva i opet.
Bio je to muškarac mojih snova. Samo što tog trenutka nisam bila upoznata sa tom činjenicom.
''E, pa izgleda da nije jedini!'' –oholo sam uzvratila. Ta oholost nije zato jer sam mislila da na nju imam pravo, niti zato jer sam probuđena zbog ove dramice. To je jednostavno način na koji reagiram pri upoznavanju gospodina Potencijalnog i automatski si srušim i ono malo izgleda.
''Možete li mi objasniti što u osam ujutro dvojica muškaraca rade na mom pragu, a uvjerena sam da sinoć nisam ništa pila.'' – …što podosta govori o mom socijalnom životu, pomislila sam u sebi.
''Vrlo je jednostavno.'' –odgovorio je. '' Vaš prag od danas je naš, a ja sam vaš novi susjed ili u prijevodu, kad god vam zatreba sol, šećer ili vrećica čaja pokucajte na vrata do i nadajte se. Mihael – drago mi je.''
I nekim mi je čudom polugoloj u prosinačko jutro postalo strašno vruće. Morala sam nestati iza sigurnosti svojih vrata… ''drago mi je'' – uzvratila sam ''drago mi je što nisam više jedina koja će NAŠ prag svako malo čistiti od lišća''. Nestala sam iza ulaznih vrata, odjednom potpuno budna. Al nije mi drago, pomislila sam, kako će moj Dragi reagirati na to zgodno bahato muško koje se prozvalo mojim susjedom…
Ma baš me briga, nije da sam ga ja pozvala u susjedstvo. Vraćam se u krevet pa makar se samo izležavala. Sve moje brige ostale su iza ulaznih vrata. Glasno me kucanje prenulo iz mojih blaženih misli. Ne mogu vjerovati! Otvorila sam ih ''Što je sad??'' Stajao je na vratima ''nisi mi rekla kako se zoveš''. ''Elisabeth'' odgovorila sam. ''Sa s u sredini i h na kraju''. ''U redu, Elisabeth sa svim tim dodacima, mogla bi navratiti do mene na čaj da se zagriješ. Malo ti je prohladno stajati tu samo u plahti, a prosinac je.'' Ne mogu vjerovati! On je Zgodno muško, on bi trebao biti glup, pa zašto se ja onda osjećam kao idiot, a on se tu samo besramno smješka? ''Ne mogu. Zauzeta sam.'' Odgovorila sam. ''Nema veze, kad god budeš imala vremena, posjeti vrata do'' namignuo mi je. ''Zauzeta sam već šest godina,'' odgovorila sam ''a takvom namjeravam i ostati ili u prijevodu za one kojima shvaćanje nije jača strana, a to bi bio ti, imam dečka, zaručnika, muža, nazovi ga kako hoćeš'' milijun sam puta do sada izgovorila te riječi na brojnim tulumima i osjećala se poput ledene kraljice kad bi se dečki posramljeno okretali, a moj me Dragi gledao s ponosom iz prikrajka s ostalom ekipom. Ovaj put osjećala sam se samo posramljeno, kao da je moja veza grijeh kojeg trebam sakriti od očiju javnosti, od njegovih očiju.
''Pa, kad već mogu kako hoću, nazvao bih ga sretnikom'' rekao je u nekom neodgonetljivom, možda čak i ciničnom, tonu i uputio se do svojih vrata. Nisam shvatila jeli to bilo iskreno ili me samo zadirkivao. Sav onaj jutarnji umor opet me dohvatio i napokon sam se vratila dosanjati svoje snove do podneva.''
Moj život – razmišljala sam. Moj dosadan život. Život na otoku, daleko od urbanizma, daleko od napučenosti, daleko od mladosti.
Dvadeset i dvije su mi godine, a imam osjećaj da mi je sav život već prošao.
Moj život, moj tipičan dan je čekanje da prođe i da započne sljedeći. Iz dana u dan.
I sve je bilo idealno mirno. Idealno spokojno. Idealno nesretno. Sve do sada.
